Napisao: Kastriot Dervishi

U praksi pisama kosovskih Albanaca koji emigriraju u Albaniju, upućenih Centralnom komitetu, postoji rasizam i antisovjetizam rukovodstva Laburističke stranke. Jezik koji se koristi protiv njih je uvredljiv. U svim slučajevima, oni se općenito nazivaju “Jugoslavenskim imigrantima”. Ni u kojem slučaju ne vidi se dobronamjeran jezik, čak ni formalistički.

Osman Murati, koji je došao 1957. godine, stanovnik Elbasana, član šestočlane porodice, u pismu Enveru Hoxhi, snimljenom 2.1.1960., Želio je izgraditi kolibu. Kao “Jugoslavenski imigrant”, njegova dozvola za kolibu nije odobrena.

U godinama 1944-1948, jer nije postojala granica između Albanije i Jugoslavije, praktično nemamo bijega. Nakon 1948. godine, kada je Jugoslavija osuđena zbog svojih stavova od strane Staljina, imamo dvije pojave: bijege iz Albanije u Jugoslaviju i iz Jugoslavije u Albaniju. Glavnu grupu begunaca iz Jugoslavije u Albaniju činili su kosovski Albanci. U uputama Vijeća ministara, među njima i onaj broj narodnooslobodilačkog rata i prava radnog naroda ”. Ova kategorija je dobila smještaj. Nacionalnost nije bila važna. Zabilježena je definicija “kontinuiranog progona” vlada “grčkih monarhofašističkih” i “jugoslavenskih titoističkih” vlada. Nijedan nacionalni element nije potpuno nedostajao po ovom pitanju. Komunistički režim odnosio se prema kosovskim Albancima sa stalnim prezirom i ocrnjivanjem. Smjestio ih je (uglavnom) na dva mjesta (kasnije je Čerma) koja se mogu nazvati prvim koncentracionim logorima. To su bile:

• Kamp “Rat za Valonu”, Llakatund. Počelo je u junu 1950. U početku je bilo 50 interniranih i 20 zatvorenika. Krajem 1953. tu su se naselili “Jugoslovenski emigranti”, među kojima je bilo uglavnom Albanaca sa Kosova. Ovo je zasnovano na uputama premijera br. 10 od 24.12.1953. Godine, koje su dovele do okupljanja u ovom kampu 207 emigranata, od kojih je 108 bilo sposobno za rad. Farma nastavlja da postoji čak i kada više nije bilo stanovnika Kosova.
• “Oslobodilački” logor Seman Fier. Počelo je u junu 1950. sa oko 50 ljudi. Zatočenici u ovom logoru bavili su se prisilnim radom u poljoprivredi. “Oslobođenje” je bilo ponižavajući stupanj od farme Llakatund.