Nemiri koje je pogoršala pandemija pogađaju i bogate i siromašne zemlje, ali zemlje sa srednjim prihodom su najranjivije i na bolest, i na njene društvene efekte. Gomila lažnih leševa razbacana je po centru Bangkoka. Tijela – bijele vreće napunjene sijenom i isprskane crvenom bojom – simbolizovale su tajlandske žrtve kovida-19. “Oni su mrtvi jer je ova vlada podbacila”, urlao je jedan demonstrant u megafon. Da bi naglasili poentu, demonstranti su položili “leševe” preko džinovskog portreta premijera, koji su potom zapalili, piše “Ekonomist”.

U mnogim zemljama širom svijeta pandemija izaziva nemire. Građani su ljuti zbog ekonomskih nedaća sa kojima se suočavaju. Bili su svjedoci kako bogati i oni sa dobrim vezama idu preko reda da prime vakcinu, da se liječe, da dobiju državnu pomoć. Ljuti su što njihovi lideri nisu bolje obavili posao u suzbijanju koronavirusa. U isto vrijeme, patnja ljudi stvorila je osjećaj solidarnosti koji raspiruje pritužbe koje su tinjale i mnogo prije nego što je iko čuo za kovid-19.

Protesti na Tajlandu rasplamsali su se 18. jula dok je harala delta varijanta, što je dovelo do najgoreg talasa kovid-19 u zemlji do sada. Bolnice su zatrpane. Samo 5% tajlandske populacije je potpuno vakcinisano. Tajlanđani su se nadali brzom ekonomskom oporavku, nakon što je BDP pao 6,1% 2020. godine, ali to sada djeluje malo vjerovatno. Banka Tajlanda je nedavno smanjila prognozu rasta za 2021. sa 3% na 1,8%.

Mnogi Tajlanđani zamjeraju vlastima što nisu uspjeli da dovoljno brzo obezbijede dovoljno vakcina i što su zemlju prebrzo ponovo otvorili stranim turistima, za koje strahuju da su možda doprinijeli aktuelnom talasu. Neki tvrde da se vlada previše oslonila na vakcine kineske proizvodnje, a ne na Fajzerove i Modernine za koje vjeruju da nude veću zaštitu.

Na globalnom nivou, možda se očekivalo da će kovid-19 uticati da bude manje nereda. Prije pandemije, veliki protestni pokreti bili su u porastu u cijelom svetu. Prema podacima Instituta za ekonomiju i mir (IEP), istraživačkog centra u Sidneju, ti pokreti su između 2011. i 2019. porasli 2,5 puta. Međutim, u gomilama gnjevnih ljudi, koji uzvikuju slogane i jedni druge prskaju pljuvačkom, lako se prenosi virus. Naravno, u prvim nedjeljama pandemije broj protesta širom svijeta se smanjio u zemljama poput Indije, Pakistana, Čilea, Iraka i Nikaragve.

Korona kristališe nezadovoljstvo

No, to nije potrajalo. Nezadovoljstvo je ponovo nabujalo u Kolumbiji, Južnoj Africi i Mjanmaru, čak i kada je epidemiološka situacija tamo najteža. U Tunisu je ove sedmice, usred nasilnih masovnih demonstracija izazvanih vladinim pogrešnim upravljanjem pandemijom, predsjednik smijenio premijera i suspendovao parlament.

”Ekonomist” navodi podatke IEP, prema kojima su građanski nemiri porasli za 10% u 2020. Institut je evidentirao 5.000 slučajeva nasilja povezanog s pandemijom u 158 zemalja. Nasilne demonstracije su češće nego bilo kada od 2008. Projekt podataka o lokaciji i oružanim sukobima (ACLED), NVO specijalizovana za prikupljanje podataka o sukobima, analizu i mapiranje kriza, tvrdi da su u porastu i šire akcije koje uključuju mirne proteste. Od 1. marta 2021, ACLED je zabilježio 51.549 demonstracija ili nereda. Uzimajući u obzir samo zemlje iz kojih su obrađeni podaci za obje godine, registrovano je značajno povećanje.

U ovom slučaju, djeluje kao da pandemija slijedi obrazac koji su postavile ranije epidemije zaraznih bolesti. U radu objavljenom prošle godine, Tahsin Sadi Sedik i Rui Sju iz MMF-a analizirali su podatke iz 133 zemlje između 2001. i 2018. i otkrili da socijalni nemiri počinju da se povećavaju 12-14 mjeseci nakon početka neke epidemije. Takva je bila epidemija virusa Zika kojeg su prenosili komarci i koja je vrhunac dostizala nakon dvije godine. Pandemija kovid-19 je u gotovo svakoj zemlji neuporedivo ozbiljnija i dugotrajnija od tih epidemija. Takve bi mogle biti i zdravstvene smetnje koje izaziva.

Jedan od direktnih uzroka protesta, sugerišu podaci MMF-a, su ekonomske teškoće, ističe se u članku “Ekonomista”. Dobar primjer je Kuba, gdje ogromna mreža tajne policije i doušnika obično uoči i slomi disidente prije nego što izazovu nevolje. Ipak, 11. jula hiljade su marširale u više od 50 gradova, skandirale “Sloboda!” i prevrnule nekoliko policijskih automobila, rizikujući da izazovu gnjev diktature. To je bio možda najveći prikaz gnjeva protiv vlasti na Kubi u posljednjih šest decenija.

Kubanci su ljuti jer su prodavnice prazne, nemaju šta da jedu, stalno nestaje struje i nije im dozvoljeno da na izborima smijene odgovorne. Kovid-19 je pogoršao ove višegodišnje pritužbe uništavajući kubansku ekonomiju. Turisti, glavni izvor čvrste valute, prestali su da dolaze. BDP se smanjio za 10,9% u 2020, a ove godine je dodatno pao.

Nema šta da se izgubi osim namirnica

Zatvaranje granica Kube radi sprečavanja virusa prekinulo je veze sa kapitalističkim svijetom koje su život na ostrvu činile podnošljivijim. Svakodnevne stvari poput sapuna i kafe obično su donosili rođaci koji su uspjeli da odu u inostranstvo ili šverceri koje su zalihe kupovali u Panami, Meksiku, Rusiji ili Majamiju i preporodavali ih na na crnom tržištu. Prekidanje ovog lanca snabdijevanja podstaklo je inflaciju, produžilo redove ispred prodavnica i podsjetilo Kubance na to koliko vlada slabo zadovoljava njihove osnovne potrebe.

Kolaps turizma imao je snažne efekte na zdravstveni sistem. Bez dolara kojim su turisti plaćali hotelske sobe i koktele, vlada se muči da kupi sastojke neophodne za proizvodnju ljekova. Sredstva protiv bolova, antibiotici, insulin, ljekovi protiv astme i dijagnostički testovi postali su rijetki, pa su ljudi i sa bolestima koje se lako liječe prinuđeni da pate. Dobra medicinska njega trebalo bi da bude jedan od stubova revolucije. “Mnogi ljudi na Kubi su nekada bili zadovoljni što to imaju, iako možda nikada nisu mogli da odu na ekstravagantan odmor – barem su imali garanciju dobre zdravstvene zaštite”, prokomentarisao je za “Ekonomist” jedan kubanski ljekar.

Nemiri koje je pogoršala pandemija pogađaju i bogate i siromašne zemlje, ali zemlje sa srednjim prihodom su najranjivije i na bolest i na njene društvene efekte. Bogate zemlje zaštićene su vakcinama – čak i ako neki njihovi građani oklijevaju sa imunizacijom. U najsiromašnijim zemljama, koronavirus predstavlja jednu od mnogih nedaća, vlasti su često preslabe da sprovedu mjere zatvaranja, a mlado stanovništvo nudi visok stepen zaštite od kovid-19.

Nasuprot tome, u zemljama sa srednjim prihodom, vakcinacija je neujednačena i karantini su česti. Veliki broj njihovih stanovnika dovoljno je star i gojazan, što ih čini posebno osjetljivim na virus. Osim toga, ljudi u zemljama sa srednjim prihodom imaju očekivanja od svojih vlada. Međutim, ta su očekivana prečesto iznevjerena, kao što je slučaj u Južnoj Africi.

Prve proteste koji su tamo održani u julu organizovale su pristalice pravedno zatvorenog bivšeg predsjednika, Džejkoba Zume, pokušavajući da izdejstvuju njegovo oslobađanje. Ali jedan od razloga zbog kojih su prerasli u masovne pljačke i spaljivanja radnji bio je taj što je ogroman broj stanovnika Južne Afrike siromašan, bez posla i gnjevan zbog korupcije i trule vlade koja ih drži u tom stanju. Kovid-19 je sve to izložio.

Teret nose siromašni

Štaviše, analiza MMF -a pokazuje da kada pandemije nametnu ekonomske teškoće, teret najviše pada na siromašne. U vrijeme kada bi svi trebalo da budu zajedno u istom sosu, mučno je kada obični ljudi vide kako privilegovani izbjegavaju teškoće i uživaju u posebnom tretmanu. To izvodi gnjevne na ulice.

Kada protesti počnu da se održavaju, slijedi ih još više. Faktor su, opet, nedaće. U studiji koji su u maju objavili Metodij Hadži-Vaskov, Samuel Pienknagura i Luka Antonio Rići, iz MMF-a, analiziran je indeks društvenih preokreta u 130 zemalja. Zaključeno je da nemire prati pad ekonomske proizvodnje od 0,2% nakon 18 mjeseci – i da je efekat na tržištima u razvoju dvostruko veći nego u razvijenim ekonomijama, navodi “Ekonomist”.

Štaviše, sami čin protesta može da stvori osjećaj solidarnosti.

Na primjer, na početku pandemije u Brazilu, pristalice predsjednika Žaira Bolsonara dominirale su ulicama. Bez maski i obučeni u žuto-zeleno hiljade bolsonarovaca okupljale su se gotovo svakih 15 dana da pruže podršku predsjednikovom protivljenju mjerama zaključavanja koje su uveli guverneri pojedinih oblasti. Prema istraživanjima javnog mnjenja, u avgustu 2020, 37% Brazilaca podržavalo je Bolsonara, djelimično i zato što je njegova vlada isplaćivala pomoć od 600 brazilskih reala (nešto manje od 100 eura) mjesečno trećini stanovništva.

Danas je ta pomoć smanjena, a ogroman broj stanovnika traži njegov opoziv. U maju je istraga senata o vladinom postupanju u vrijeme pandemije otkrila da je Bolsonaro prošle godine odbio ponude za kupovinu vakcina, a kasnije je ignorisao moguću korupciju. Svaki sedmi Brazilac je bez posla, a svaki deseti na rubu gladi. Prema nedavnim anketama, manje od 30% Brazilaca podržava predsjednika, a rekordnih 51% ne podržava njegovu vladu.

Počev od kraja maja, tri puta su sve države u zemlji odjednom protestovale, ujedinivši hiljade ljudi u mnogim gradovima. Bivši Bolsonarovi saveznici pridružili su se marševima, podstaknuti brojem smrtnih slučajeva od kovida-19, kojih trenutno ima više od 550.000. “Čaša je skoro puna”, kaže Kreomar de Souza iz brazilske konsultantske kuće “Dharma”. “Vidjećemo koja je posljednja kap koja bi mogla da izazove prelivanje”.

Nije kraj dok ne bude kraj

Pandemija je daleko od kraja. Kovaks, globalna inicijativa za razmjenu vakcina, ima za cilj da zemljama u razvoju obezbijedi dovoljno doza da pokrije petinu njihovog stanovništva do kraja 2021, ali je malo vjerovatno da će taj cilj biti ispunjen. Do sada je dato skoro 4 milijarde doza vakcina. Da bi se postigla pokrivenost od 70%, svijet mora dati još 7 milijardi – ili više, ukoliko budu potrebne dodatne doze. To je malo vjerovatno prije 2022.

U međuvremenu, vlade će pokušati da kontrolišu bolest pravilima i propisima – uključujući i mjere za suzbijanje neslaganja. Prema podacima “Fridom hausa”, najmanje 158 od 192 zemlje uvelo je nova ograničenja na javne proteste. Neke vlade su to učinile nepristrasno i privremeno, radi zaštite javnog zdravlja. Druge su iskoristile kovid-19 kao izgovor i zatvorile opoziciju zbog navodnog kršenja pravila održavanja socijalne distance, dok su vladajućim strankama dozvoljavale održavanje velikih skupova.

Dugoročno gledano, politička represija često je recept za nevolje. Pandemija sugeriše da gnijev ljudi ne nestaje dok su zaključani. On vri kao voda u šerpi, čak i dok vlade čine sve da zadrže poklopac, ističe “Ekonomist”. Na Tajlandu je zabranjeno okupljanje više od pet osoba – zvanično kako bi se suzbilo širenje virusa. Demonstranti su 18. jula dočekani suzavcem i gumenim mecima. Ali to ih samo dodatno ljuti. “Samo želimo da se vakcinišemo”, kaže jedan. “Kovid-19 nam diše za vrat, a vlada ne radi baš ništa”.

“Izvinite” nije dovoljno

Kolumbija je primjer kako osećaj nepravde može nadjačati napore vlade da pomogne. Jedna od zemalja svijeta gdje je nejednakost najviše izražena, provela je zaključana duže od većine zemalja. BDP je pao za 6,8% u 2020. i 2,8 miliona ljudi je zapalo u oskudicu. Decenija napretka u iskorjenjivanju siromaštva prosto je zbrisana. No, nevolja je nejednako podijeljena. Nezaposlenost među mladima od maja do jula prošle godine bila je 30%, u poređenju sa ukupnom nezaposlenošću od 20%, i 12% viša nego godinu dana ranije. Na mjestu gdje se polovina ekonomije obavlja mimo knjiga, neformalni radnici nisu imali na šta da se oslone.

Vlada je pokušala da popravi situaciju. Uveden je solidarni fond za pomoć siromašnima da prežive tokom karantina, ali mnoge porodice i pored toga nisu mogle da sastave kraj s krajem. U aprilu ove godine uvela je poresku reformu koja je imala za cilj preraspodjelu novca najsiromašnijoj polovini Kolumbijca, djelimično eliminisanjem izuzeća od PDV-a koja idu naruku bogatima i povećanjem neto poreza na dohodak.

Međutim, Kolumbijci, koji su se mučili u borbi sa pandemijom, pretpostavili su da će ih reforma opteretiti dodatnim porezima. Stupivši na snagu u aprilu, baš kada je bolest bila u porastu, a većina gradova ponovo uvodila mjere zatvaranja, zakon o porezu izveo je ljude na ulice – posebno mlade bez posla. Tokom nekoliko dana u maju, demonstranti su bili na barikadama, napadali policijske stanice i pljačkali radnje u Kaliju, trećem najvećem gradu u zemlji.

Kombinacija Zume i kovida

Zaključavanje u Južnoj Africi je bilo izuzetno teško i mnogi smatraju pravila iritantnim.

Kratkotrajna zabrana kupovine sandala sa otvorenim prstima bila je zbunjujuća. Periodične zabrane prodaje alkohola mnogima su se učinile nepravednim. Bogataši sa vinskim podrumima nastavili su da se opijaju iza svojih visokih zidina. Ali siromašni su lišeni jednog životnog zadovoljstva, a ako bi mu se prepustili, policija ih je maltretirala. Tokom nereda, prodavnice pića bile su među prvima opljačkane.

Kada nas je pogodio kovid-19 sve je stalo, kaže Patrik Dlamini, koji popravlja automobile (koji se manje voze zbog policijskog sata) i reciklira boce (kojih manje ljudi troši zbog zabrane uzimanja alkohola). Žali se da nema novca i smatra da je uzrok pljački “kombinacija Zume i kovida”.

Nejednakost je pojačala napetost u Južnoj Africi. Pandemije otkrivaju jaz između onih koji imaju i onih koji nemaju.