Kroz buku koja iz entiteta RS promalja nakon posljednjih odluka visokog predstavnika može se razaznati i različit tonalitet glasova, a iz toga se daju izvući i važne političke poruke.

Najglasniji je lider SNSD-a Milorad Dodik, koji je “bunu protiv visokog predstavnika” skoro pa doveo na nivo ličnog sukoba. Dodik je na prvoj konferenciji za medije nakon objave odluke o zabrani negiranja genocida bio nekontrolirano bijesan, a ponavljanje zabranjenih konstrukcija djelovalo je više karikaturalno nego ozbiljno.

Iza oblaka prašine koji on ostavlja tek se nazire predsjednica RS-a Željka Cvijanović, koja nastupa “s povučenom ručnom”, ponavljajući opća mjesta bez pretjeranog iskakanja.

Nekog sličnog istupa državnog premijera Zorana Tegeltije niko se i ne sjeća. On se dao u bojkot Vijeća ministara, ali to bar nije novost u radu ove atrofirane institucije, koju je posljednji sastav dodatno srozao.

Sumnjamo da Dodik ne osjeti prigušenije tonove iz svog tabora i ne osjeća da Inzkovim odlaskom, a Schmidtovm dolaskom, navjerovatnije samo on politički strada. Ostatak društva moguće je da taktizira kako bi se uzdigao nakon pada kolovođe iz Laktaša, kojeg u srčanosti danas prate samo članovi porodice.

Opozicija pak zna gdje živi i mudro kalkulira jasnim nacionalnim porukama, ali mirnijim tonom, spremna da kratkoročno politički iskoristi Dodikov iznuđeni povratak u institucije ili dugoročni pad pod bremenom urađenog i izrečenog.

To se posebno vidi iz poruka SDS-ovih lidera koji od prvog dana jasno podvlače Dodikovu krivicu što se došlo do ove situacije te odbijaju napraviti zajedničku vladu.