Kada je početkom oktobra jedan od najglasnijih megafona vlasti Aleksandra Vučića prozvao, ne baš primjerenim riječima, člana Predsedništva Bosne i Hercegovine Milorada Dodika, to je djelovalo kao poprilično iznenađenje.

Nebojša Krstić nikada od 2012. godine nije kritikovao poteze vlasti, a postoji i opšta sumnja da rijetko šta i govori ili piše bez koordinacije sa dobro uigranom medijskom mašinerijom predsjednika Srbije.

Krstić se, naime zapitao – da li je Dodik normalan i za koga radi. Njemu je “zasmetalo” to što je Dodik najprije htio da posvađa Vučića s Nijemcima odbacivanjem visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Christiana Schmidta, ali i nedoličnim komentarima na račun novog američkog izaslanika za Zapadni Balkan, Gabriela Escobara.

Pošto je očigledno da Vučić ne želi da se na taj način direktno obrati Dodiku, vješto je poruka poslata putem Krstića kojeg su čak i pojedini bosanskohercegovački mediji s uvažavanjem prenijeli.

Dodik ruši ugled Vučiću

Ovo može da znači samo jednu stvar, a to je da je pukla tikva, ili je pred pucanjem, u odnosu Vučića i Dodika. Prije će biti da je riječ o nekoj vrsti posljednje opomene i upozorenja.

Dodik se pojavio tokom oktobra u nekoliko navrata uz Vučića, ali mu nije omogućeno da se obrati javnosti. Na Aerodromu “Nikola Tesla” ga je dočekao ortak iz pjevačke sekcije Aleksandar Vulin, prilikom dolaska na Samit povodom 60 godina od osnivanja Pokreta nesvrstanih, a ne predsjednik.

Histerični ispadi Dodika u bosanskohercegovačkoj javnosti su svakako nešto što ne ide na ruku Vučiću. Predsjednik Srbije je svjestan da će Republika Srpska biti na najvišem prioritetu angažovanja međunarodne zajednice u narednom periodu, jer je svima jasno da ovako kako sada stvari stoje neće moći još dugo. Jednostavno, Dodik ruši ugled Vučiću i ovaj mora da napravi otklon od njega. Problem po Vučića je taj što je Dodik odavno ispušten iz uzdi i ponaša se poput slona u staklarskoj radnji.

Izgubio senzibilitet za politiku

I lako je njemu. Neće on i njegovi da ginu ako ponovo zapuca. Materijalno je osigurao vjerovatno i svoje 17. koljeno iako nema nijednu firmu, navodno. Gradi sebi oreol zaštitnika srpstva. I dalje može da računa na neku značajnu podršku u narodu. A sa tim narodom se i igra. I ne samo sa svojim.

Taj čovjek je izgubio svaki senzibilitet za politiku. Po svoj prilici, odavno se ponaša kao da je Republika Srpska njegova firma, koju nema. Može mu se.

Sa druge strane, Vučić je svjestan, za razliku od njega, da Republika Srpska nije Dodik i veoma mu je stalo do toga da opstane na način kako je to i predviđeno Dejtonskim sporazumom. Samo bi mu trebalo da Republika Srpska nestane za vrijeme njegovog stolovanja Srbijom.

Svega toga bi trebalo da bude svjesna i međunarodna zajednica. Dodik je, pod jedan, u ovom trenutku – najveći neprijatelj sopstvenog naroda, pa tek onda sve drugo. U neku ruku, on je ono što je Radovan Karadžić bio Slobodanu Miloševiću.

Odricanje od RS za ostanak na vlasti

Valjalo bi Dodika podsjetiti na čijim krilima je došao na vlast u Republici Srpskoj i kako je došao. Jedan od svjedoka njegovog uspona je i specijalni izaslanik Sjedinjenih Američkih Država za Zapadni Balkan Gabriel Escobar. Upravo je Escobar jedan od ljudi koji je radio na tom usponu.

Možda je toga svjestan i Vučić.

S druge strane, predsjednik Srbije se nalazi u nezavidnoj situaciji. Za američkog ambasadora u Beograd dolazi Christopher Hill, koji ne dijeli oduševljenje za srpskom kuhinjom poput aktuelnog američkog predstavnika u Srbiji.

Vidi Vučić šta se sprema. I svima treba da bude apsolutno jasno da će se on, ako bude trebalo, odreći i Republike Srpske samo da ostane na vlasti i nastavi sebe da predstavlja kao važnog i bitnog u regionu.

Vučićev uticaj i pečat

Problem je što je i Vučić učestvovao u pravljenju tog i takvog monstruma u kakvog se iznjedrio Dodik. Ima svoj uticaj i pečat u tom poslu. Ako bude uspio da isfingira strance, možda mu i pođe za rukom da žrtvuje Dodika i spasi sebe, barem kratkoročno.

Za Zapadni Balkan, najbolje bi bilo da obojica ne budu na svojim pozicijama, ali nije to lako. Bukvalno funkcionišu identično. Dodik vjerovatno ima više razloga za nervozu, a Vučić u svom amaterizmu ide iz greške u grešku.

Beograd mora da shvati da Bosna i Hercegovina postoji kao država, bez obzira na to šta Dodik misli i šta misle ljudi iz Vučićevog okruženja. I Bosna i Hercegovina mora da opstane, isto kao i Republika Srpska. Uništavanjem Bosne i Hercegovine uništiće se i Republika Srpska. Da dođe do nekog težeg sukoba, male su šanse bez obzira na Dodika i sve druge usijane glave u cijeloj Bosni i Hercegovini. Valjda neće.

Politički kraj visi u zraku

Dodik bi morao polako da se miri sa činjenicom da je njegovo vrijeme prošlo. Poslije Mila Đukanovića, najduže je na vlasti u regionu. Dosta je, vala, 20 i kusur godina. Neće Republika Srpska da propadne ako Dodik ne bude na vlasti, to je valjda svima jasno sem njemu. Nije ni ta Republika Srpska toliko zlo – Dodik je.

Za početak, dobro je što su ga malo ućutkali, barem u Beogradu. Dobio je poruku koju je trebalo da primi, ali ona ne djeluje. Svako od iole normalnih političara osjeti kada je trenutak da se uradi neki ustupak, kompromis, da se pruži nada razumu. Taj razum je Dodika odavno napustio.

Osjeća i on da situacija nije idealna po njega i da je politički kraj tu negde, visi u vazduhu. To je ujedno i najveća opasnost jer je satjeran u ćošak. A on je spreman da sve povuče sa sobom u provaliju.

Ostaje nada da neće i da ga barem zvanični Beograd u tom ludilu neće pratiti.